Artistička interpretacija Danteova spjeva

Kao štićenik Izidora Kršnjavoga, Mirko Rački već u vrijeme školovanja kod Vlahe Bukovca u Pragu 1904. godine dobiva narudžbu od Društva umjetnosti da napravi seriju ilustracija za Kršnjavijev prijevod Danteova spjeva koju dovršava u Münchenu 1907. godine. Ta prva serija ilustracija od osamnaest crteža, dva akvarela i jednog bakropisa izložena je na izložbi Meštrović-Rački 1910. godine, a prodana je nakon izlaganja na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. godine i čuva se u Kabinetu crteža i grafike Galerije Uffici u Firenci.[1] U dogovoru s predsjednikom Društva umjetnosti Kršnjavim, Rački je 1911. godine izradio drugi ciklus od 53 crteža[2] koji je bio izložen 1912. godine u Amsterdamu te na izložbi Društva umjetnosti u Zagrebu 1913. godine, a danas je ta antologijska cjelina dio fundusa Kabineta grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ciklus je u cijelosti bio izlagan 1979. godine u povodu 100. godišnjice umjetnikova rođenja na izložbi Mirko Rački / Crteži i grafika / iz fundusa Kabineta grafike JAZU.[3] Tom prilikom izloženo je i sedam skica za izdanja Danteove Božanstvene komedije; radi se o skici Harona (inv. br. 5381/4) i Kerbera (inv. br. 5381/3), trima skicama za Šumu samoubojica (inv. br. 5381/2,6,7), koje smo datirali u vrijeme nakon 1920. godine, te dvjema skicama iz 1930-ih Guido da Montefeltro (inv. br. 5381/5) i Paganello daje Piju baciti kroz prozor (inv. br. 5381/1) za ilustracije u bakrotisku divot-izdanja Božanstvene komedije 1937. godine.

Trideset ilustracija za Kršnjavijev prijevod Danteova Pakla druge serije objavljeno je 1919. godine u izdanju Grafičkog zavoda Jugoslavije te trinaest u trećem izdanju Tipografije 1937. godine. Akvarelirani crteži naše serije Čistilišta i Raja, nažalost, nikad nisu objavljeni.

Utjecaji europskih modernističkih strujanja

Prema Jeleni Uskoković (1979: 31, 35, 59-64), autorici monografije o Račkome, prve dvije serije ilustracija za Danteovu Božanstvenu komediju pripadaju simbolizmu ranije faze moderne, na koju su utjecala secesijska kretanja iz Beča te dekorativni stil minhenskoga Jugendstila. Prema sižejno-oblikovnim značajkama – slobodnijem pristupu likovnoj interpretaciji literarnog teksta, cikličkoj izmjeni sekvenci, mjestimičnim pomacima proporcija i prostornih odnosa te dijaboličkom repertoaru – gotovo se potpuno uklapaju u Hofstätterovu definiciju simbolizma[4]. Bečki secesijski utjecaji prepoznatljiviji su na izražajnim jezovitim tamnim prizorima zgusnute metaforike pakla, a minhenski u plošnim i estetiziranim eteričnim rješenjima čistilišta i raja.

Do početka 20-ih godina 20. stoljeća u europskim sjedištima Beču, Pragu, Münchenu i Ženevi formirao se umjetnički habitus Račkoga, čije rano stvaralaštvo zrcali utjecaje simbolista (Doré[5], Blake, Jettmar[6], Klinger, Klimt, von Stuck, Hodler, Rops, Bukovac) unutar individualnog idioma koji karakterizira čvrstina i homogenost crtačke kompozicije, ritmična izmjena tamnih i svijetlih partija, snažan i nemiran linijski potez i konturno naglašavanje likova pri jasnom sažimanju cjeline. Teme Danteove Božanstvene komedije zaokupljale su Mirka Račkog i kasnije, nakon povratka u domovinu 1920. godine, ali upravo ta rana crtačka i slikarska ostvarenja simboličkog koncepta atribuiraju Mirka Račkog kao najznačajnijeg predstavnika hrvatske, pa i europske moderne umjetnosti početka 20. stoljeća.

Danteovi stihovi u sugestivnim crtežima druge serije ilustracija za Božanstvenu komediju

Crteži na temu Danteove Božanstvene komedije odražavaju Račkijevo vrsno poznavanje i uvažavanje tog antologijskog djela ljudskog duha[7], međutim slobodniji ilustratorski pristup pri komponiranju cjeline ukazuje na imaginativnu snagu umjetnikova crtačkog nerva u pomirenju granicâ između postavki literarnog predloška i interpretativne slobode. Rački je već u prvoj seriji crteža za Božanstvenu komediju pokazao izvjestan otklon od doslovnog prijenosa stihova u crteže, čime obiluje korespondencija koju izmjenjuje s danteologom i prevoditeljem velepjesni Kršnjavim[8]. Međutim, koliko god Danteovi prekrasni kantici vrve s pregršt slikovitih opisa, u sagledavanju crtačke cjeline ne možemo zanemariti utjecaj Kršnjavijevih povijesno-filozofsko-teoloških tumačenja i alegorijskih pojašnjenja spjeva. U konačnici, sugestivni crteži, s potkom literarnog predloška, otkrivaju snažnu fantaziju ilustratora koji smionošću kompozicijskih rješenja crtežima daje posve osobnu idiomsku intonaciju.[9] Vidljiva je u odabiru najdojmljivijih sižejnih trenutaka spjeva koje dopunjuje fantastično-nadrealnim elementima simboličkog naboja.

Kritičar Vladimir Lunaček (1919: 2) u osvrtu „Račkijeve risarije k Danteovu Paklu“ u Obzoru 1919. pravilno determinira Račkijeve ilustracije „peropisima“.[10] Originalni crteži tušem iz našeg fundusa imaju potenciranu i vibrantnu peropisnu osnovu guste linijske strukture koju karakterizira kratki energični potez ukrštenih šrafura. S nakanom su crtani na tamno toniranim papirima koji dodatno pojačavaju zlokobnu i mračnu infernalnu atmosferu kompozicije. Dramatika paklenih scena naglašena je metodom akvareliranja i gvaširanja koji u prizorima užasa, patnje i beznadnosti ističu polaritet svjetla i tmine. Prigušenim koloritom Rački sugerira pritajenu i jezovitu atmosferu pretpakla, a intenzivnim crvenim, narančastim i smeđim tonalitetom naglašava strahotnost muka dubokog pakla. Metodološki obrat vidljiv je u prizorima čistilišta i raja u kojima dominira primat akvarela i gvaša pastelnih tonova i nježnih poteza kistom na grafitnoj osnovi. Taj promišljeni pristup morfološkog diferenciranja u crtežima pakla u odnosu na akvarele čistilišta i raja potvrđuje citat samog Račkog: „‚Pakao’ je više crtačka stvar. Predstavljao sam si ga crno-bijelo, zato tamo ima malo boje, osim ako je vatra, onda je osvjetljenje od vatre. Pošto je Čistilište na bregu, podvrgnuto je svjetlu dana. Ono par stvari za Paradiz – to je skolastika, nije me privlačilo.“ (nav. prema: J. Uskoković, 1979: 30)

Sažimajući književne aspekte Danteova spjeva prema tumačenjima i interpretacijama Mate Zorića i Frane Čale (1976: 38), ističemo sukus ozračja svakog kantika prema kojima je Pakao sadržajno najbogatiji i najdramatičniji[11], prepun zlokobnih ugođaja, stravičnih prizora, očitovanja mržnje i intenzivnih sjećanja na grijeh, kovitlaca svjetovnih strasti i razgolićenih opačina. Trenutke pjesnikovih dvojbi i invektiva te fantastične opise jezovitih muka u kojima su glavni protagonisti grešnici i njihovi mučitelji – vragovi i čudovišta, stanovnici stjenovitih, močvarnih, ledenih ili užarenih krajolika – Rački je u potpunosti uspio dočarati u svojoj dojmljivoj i posve osobnoj rekonstrukciji pakla. Prema Čale – Zorić (1976: 39), u Danteovu Čistilištu vlada ozračje elegičnog lirizma i blage smirenosti pod vedrim nebeskim plavetnilom. Osjećajna sfera ispunjena je notama kajanja, oprosta, nade i čežnje za obećanim blaženstvom raja; duše sličnih fizionomija okupljaju se u smirene skupine, vode se blagi razgovori, čuje se zborno pjevanje te prevladavaju svijetli tonovi – sutonski ugođaj večeri i pastelne boje zore. Za razliku od opipljive i surove dramatike Pakla, Raj je sadržajno najapstraktniji kantik trilogije. Duše u raju dosegnule su savršenost; uzdignute izvan zemaljskih interesa, uživaju u kontemplaciji i ozračju ljubavi, pravde i milosti, a njihove su izvanjske fizionomije poništene i zamijenjene različitim manifestacijama svjetlosti koja ih ovija (F. Čale; M. Zorić, 1976: 39). Ostavljajući plohu papira intaktnom, Rački simulira eteričnu svjetlinu beskonačnog prostora neba – tu metodu primjenjuje na većini crteža Raja, koji se zbog toga nerijetko doživljavaju kao nedovršeni, odnosno kao skice.

Izbor iz kritika Račkijevih suvremenika

Kritički osvrti Račkijevih suvremenika na danteološki ciklus donose pohvalne riječi za danas kapitalna djela hrvatske moderne – ulja na platnu Grad Dis (1906.), Prijelaz preko Aheronta (1907.), Francescu da Rimini (1908. – 1909.), U dolini kraljeva (1913.), Prijelaz preko Stiksa (1914.) i Rajska ruža (1914.), kao i za crteže, akvarele i bakropise iste tematike.

Jedna od pohvalnijih kritika o ilustracijama Danteove Komedije proizašla je iz pera Nella Tarchianija, direktora firentinske galerije Uffizi, koji je u uglednom umjetničkom časopisu Marzocco 1912. godine objavio tekst o ilustracijama prve serije[12] znakovita naslova „Un interpretazione selvagia della Commedia d´Dante“ („Divlji način shvaćanja Danteove Komedije“; nav. prema A. Wenzelides, 1912: 572) u kojima ističe snagu Račkijevih crteža koje zbog „nečeg divljeg u sebi“ naziva fantazmagorijama proizašlima iz njegove nezavisnosti i slobode dok se „veseli i uživa u nevjernosti“ pri interpretacijama Danteova spjeva te zaključuje kako su mu „najbolji oni crteži u kojima polazi sa Danteova motiva, a kasnije se slobodno kreće po neograničenim poljanama mašte“.

Prema istraživanjima Jelene Uskoković objavljenima u monografiji o Račkome, prva serija ilustracija (1904. – 1907.) bila je izložena na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. godine, dobila je visoke ocjene struke i publike te ju je talijanska vlada otkupila od Društva umjetnosti za Gabinetto Disegni e stampe degli Ufizzi[13]. Uskoković (1979: 140, 144, 145, 147, 153, 164, 165) u monografiji objavljuje fotografije nekoliko crteža prve serije iz zbirke Uffizi, prema kojima se uočavaju gotovo identična kompozicijska i sižejno-motivska rješenja simboličkog predznaka koja je Rački ponovio u drugom ciklusu iz 1911. godine. Već Lunaček 1910. godine, pišući o prvoj seriji Račkijevih crteža za hrvatsko izdanje Danteova Pakla, ističe „ciničke sitnice, duhovite i malne humorističkoga tona, kao na pr. onaj putokaz pred ulazom u pakao…“ (V. Lunaček, 1910: 391), a koje su se kao prepoznatljivo Račkijevi ikonografski toposi zadržali i u toj drugoj seriji ilustracija.[14] Premda su poštovane narativne značajke spjeva u kompozicijskim rješenjima konfiguracije pakla i impostacijama likova, nedvojbeno je da su upravo inventivne motivske dopune podzemlja, odnosno njegov sarkastični repozitorij, nositelji snažnog simboličkog naboja crteža iz naše serije. Artur Schneider (1912: 7) u osvrtu na Tarchianijev prikaz Račkijeva „divljeg poimanja Danteove Božanstvene komedije“, također ističe kako „mašta Račkog često u svojoj odvažnosti nadilazi maštu samog pjesnika“. I Andrija Milčinović (1912: 494) navodi kako „Rački u svojim radnjama iz Dantea nije ilustrator u običnom smislu riječi, kako je to već primjetila naša i strana kritika (prigodom nedavne rimske izložbe) nego se tek inspirira Danteovim tekstom, prepuštajući se ponajviše vlastitoj mašti, da ga vodi pri zamišljanju i izvadjanju slike.“

O drugoj seriji ilustracija napisano je nekoliko referentnih članaka u kojima se očituje pohvalni ton kritičara na imaginativnu snagu Račkijeva crtačkog nerva u pomirenju granicâ između postavki literarnog predloška i interpretativne slobode te se ističe njegova maštovitost i misaonost te virtuoznost komponiranja. Najiscrpniju formalnu analizu i zanimljivu interpretaciju „koja je sasvim osamljena u cjelokupnoj, do sada pronađenoj, kritičkoj literaturi o Račkom“ (J. Uskoković, 1979: 34) te druge serije donosi Zdenko Vernić 1919. godine u tekstu „Rački’s Illustrationen zu Dantes Hölle“ („Račkijeve ilustracije Danteova Pakla“) u Agramer Tagblattu. Zdenko Vernić apostrofira kompozicijska rješenja za „trideset slika“ u boji u kojima, umjesto izražajne igre kolorita, cijeli postupak biva usmjeren na kontrast svijetlog i tamnog te prevagu linija, a „sumorni ton podzemnog svijeta prelijeva se preko svake slike“ (Z. Vernić, 1919: 1).

Svestrani intelektualac i vodeći ideolog hrvatske moderne Milutin Nehajev (1923: 6) u prikazu Račkijeve izložbe u Ullrichovu salonu potvrđuje kako je u Račkoga „jaka literarna misaona žica – i svi Haroni i Ugolini tek su zgodan obličaj jedne goleme mračne, filozofski sintetizirajuće fantazije“. Kršnjavi (1924: 10) u tekstu naslovljenom Mirko Račkis „Purgatorio“ 1924. godine u Der Morgenu pohvaljuje danteološke „adaptacije“ i „prisnost“ Mirka Račkog s Danteom koji „razvija misli i osjećaje pjesnika koje pjesnik samo sugerira, a ne provodi“. Kao dugogodišnji prijatelj i suradnik Račkoga, Kršnjavi je imao najbolji uvid u ilustratorov prosede. U tom istom članku navodi kako je Rački znao napraviti nekoliko „istih varijacija“ neke teme, a unutar tih varijacija pojedine teme „svaka je varijanta cjelovito umjetničko djelo za sebe pa je teško procijeniti koja je bolja“. Iz ostavštine Kršnjavoga u Arhivu za likovne umjetnosti ostalo je nekoliko fotografija različitih verzija pojedinog motiva, a koje idu u prilog tom iskazu Kršnjavoga.

Rakurs likovne kritike suvremenika (Kršnjavi, Lunaček, Begović, Marjanović, Nehajev, Križanić, Batušić, Stele, Tomljanović, Šrepel…) u likovnoj valorizaciji danteološkog opusa Mirka Račkog nakon 60-ih godina 20. stoljeća produbljuju i reinterpretiraju osvrti te analize teoretičara i kritičara povijesti umjetnosti Željke Čorak, Vladimira Malekovića, Božidara Gagra, Tonka Maroevića, Grge Gamulina, Zdenka Rusa i dr.

Zaključak

Druga serija ilustracija za Danteovu Božanstvenu komediju jedna je od najljepših crtačkih cjelina antologijske vrijednosti fundusa moderne zbirke grafika i crteža Kabineta grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Stilske i morfološke značajke te homogene crtačke dionice impresivnog stvaralačkog opusa Mirka Račkog sintetiziraju širok repertoar snažnog simbolističkog repozitorija prepunog demonoloških i angeoloških vidova, alegoričnih, onostranih i fantastičnih narativa koji u konačnici otkrivaju Račkijevo istinsko poštovanje spram Danteove velepjesni, ali i oslobođenu ilustratorsku invenciju pri hrabrom otklonu u artističku interpretaciju danteološke metaforike. Trideset crteža druge serije ilustracija objavljeno je u drugom izdanju Kršnjavijeva prijevoda Pakla 1919. godine te trinaest u trećem 1937., dok crteži Čistilišta i Raja iz 1911. godine nikad nisu objavljeni. Nove verzije ilustracija iz 20-ih i 30-ih godina za divot-izdanja Čistilišta i Raja (1939.)[15] nacrtane su u kvalitativno slabijem idiomu shematizirane linijske ilustrativnosti u kojima su se potpuno izgubile dostojanstvene secesijske odrednice dinamičkog linijskog spleta i kolorističke sugestivnosti. Iz rakursa današnje kritičke recepcije moderne, danteološki opus Račkoga razmatra se kroz širu kontekstualizaciju koja nadilazi formalne analize u sagledavanju prevage sadržaja nad likovnom formom te poprima temeljne obrise unutar premise europskog „demona moderniteta“[16]. Stoga stručna i znanstvena kritika nakon 1960-ih godina[17] teorijski potkrijepljena već jasno definiranim postulatima moderne i strujama unutar njezina vremenskog konteksta daje tim crtežima visoke kritičke ocjene. U sagledavanju cjelokupnog bogatog opusa u kojem su simbolizam danteološkog ciklusa i kasniji ideologizirani monumentalizam heroizirane narodne epike dva tematsko-stilska pola njegova stvaralaštva podcrtavamo secesijsku auratičnost crtačkih rješenja s početka 20. stoljeća. Mirko Rački, često nazivan „nestorom“ hrvatskog slikarstva, u osam desetljeća dugom stvaralačkom vijeku ostavio je impozantan umjetnički opus koji a priori obilježava simbolistički realizam[18] ukotvljen u secesijskom „interludiju“ između akademizma i historicizma te impresionizma i nadirućeg ekspresionizma hrvatske moderne. Rački, školovan u secesionističkim centrima Beču, Pragu i Münchenu, u prva dva desetljeća 20. stoljeća konceptualizirao je likovna strujanja simbolizma upisavši se svojim radovima u temelje hrvatske, a ilustracijama Divine commedije i u tekovine europske moderne umjetnosti.

Ružica Pepelko

***
[1] Društvo dozvoljava prodaju prve serije za Uffizi, a Rački se obvezuje ponovno napraviti iste invencije.

[2] Većina crteža Pakla gotovo su identičnih likovnih rješenja prve serije, dok su crteži za Čistilište i Raj posve novi radovi.

[3] Uvodnik k. i. napisala je tadašnja upraviteljica Kabineta grafike Renata Gotthardi-Škiljan, a predgovor i katalog radova napravila je kustosica Marija Grbić.

[4] U knjizi Symbolismus und die Kunst der Jahrhundertwende (Verlag M. DuMont Schauberg, Köln, 1973.).

[5] Uskoković u monografiji Rački (1979.) ističe samo dvije scene, Farinata i Cavalcanti i Kaifa i licemjeri, koje podsjećaju na tada najpoznatije ilustracije Božanstvene komedije, one Gustavea Doréa.

[6] Ibid.: „Pakao je bliži jetmarovskom akademsko-realističkom simbolizmu.“

[7] Rački je Božanstvenu komediju čitao na francuskom i njemačkom i počeo je učiti talijanski da bi je čitao u originalu (J. Uskoković, 1979: 30). Inače je bio poliglot te je do svoje duboke starosti savladao desetak svjetskih jezika.

[8] U travnju 1904. Kršnjavi nudi Račkom da ilustrira Dantea za njegov prijevod s talijanskog, a korespondencija iz 1907. koja se čuva u Državnom arhivu Hrvatske obiluje podacima o crtežima za ilustracije i slikama. U razdoblju 1908. – 1912. nema razmjene pisama između njih dvojice.

[9] U tekstu „Rački ispravlja. Netočni podaci u Jugoslavenskoj enciklopediji“ (B. Đorđević (zapisao), Oko, Zagreb, 1979, god. 6, br. 183, str. 6) Rački decidirano tvrdi da crteži perom za Divinu commediju nisu bili izvedeni prema sugestijama Kršnjavoga, već prema njegovoj „vlastitoj kreaciji“. Kao što će se cijelog stvaralačkog vijeka ljutiti na svoje suvremenike koji su „silom od njega htjeli učiniti Danteova ilustratora“.

[10] Tih trideset crno-bijelih ilustracija Pakla objavljenih u izdanju Grafičkog zavoda Jugoslavije 1919. tadašnja kritika sagledava kroz optiku tiskovine prenaglašenog chiaroscura.

[11] Zbog svoje sadržajne iskričavosti, Danteov Pakao oduvijek je bio najveći izazov prevoditeljima, tumačiteljima i ilustratorima.

[12] Izložene u paviljonu Kraljevine Srbije na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. godine.

[13] Ciklus ima inventarne oznake br. 20968-20988 (Lj. Leontić, 1955: 6).

[14] O odstupanjima u odnosu na Danteove stihove Lunaček u istom tekstu lucidno zaključuje kako se „mišljenje jednog od drugoga razlikuje“ jer: „Ta više od četiri ih stoljeća dijeli“ (!).

[15] Alighieri, Dante: Božanstvena komedija. Preveo i protumačio Izidor Kršnjavi. 3. izdanje, Naklada Tipografije, Zagreb, 1937. – 1939., 3 sv.: Pakao (urešeno s 32 slike Mirka Račkog, 1937.); Čistilište (urešeno sa 17 slika Mirka Račkog, 1939.); Raj (urešeno sa 17 slika Mirka Račkog, 1939.).

[16] Sintagma Giandomenica Romanellija koja izvrsno pokriva simbolističke motivske odrednice modernističkih strujanja prvih desetljeća 20. st. (v. katalog izložbe Demon moderniteta, Moderna galerija, Zagreb, 2015.).

[17] Revitalizira ga izložba Društvo hrvatskih umjetnika „Medulić“ 1962. godine.

[18] Rački će jasno determinirati stil vlastita stvaralačkog opusa kao „simboliku na bazi realizma“ (nav. prema: J. Uskoković, 1979: 29).